Došlo je proleće, vreme za promenu i nova iskustva. To je priroda, ili prirodno. Međutim, da li smo mi prirodni? Jer, uprkos činjenici što se sve menja, iz trenutka u trenutak, u nešto drugo, naša tendencija da funkcionišemo kao automati ostaje nepromenjena. Ako pogledamo, videćemo da je to jedna od glavnih barijera razvoju i transformaciji našeg kapaciteta da živimo svesniji, srećniji i ispunjeniji život.

Ako nismo spremni da pogledamo stvari iz drugačije perspektive, imaćemo tendenciju da održavamo iste, stare obrasce ponašanja. U tom slučaju, rezultati koji slede, neće biti ništa bolji. Kao što Biblija kaže: „Kako seješ, tako i žanješ“.

Oni   koji se ne mire sa postojećim stanjem, šta mogu da urade a što bi ih pokrenulo u pravcu novih izazova, perspektiva i iskustava?

Probudimo interes za procesom rasta

Da bismo imali interes da „rastemo“, moramo da uvidimo da je svaka druga solucija protivživotna i, samim tim, uzrok mnogo većeg bola i patnje nego otvaranje prema procesu promene. Otud, postoje samo dva puta u životu. Jedan put ide napred, u pravcu progresa, ekspanzije svesti, sazrevanja i slobode, a drugi unazad u regresiju, zatvaranje i degeneraciju. Da bismo išli ovim drugim putem, nije nam potreban nikakav svesni napor, energija i inteligencija, dovoljno je da nastavimo da se prepuštamo liniji manjeg otpora i da ne razmišljamo kuda ustvari idemo. U suprotnom, da bismo krenuli putem razvoja, moramo da probudimo impuls za slobodom od životnih uslovljavanja. Jer, bez tog impulsa, nećemo čak ni glavu podići da pogledamo nebo kako valja. Večito ćemo gledati da idemo starim, poznatim i dobro utabanim putevima. To znači da ćemo težiti da posećujemo ista mesta, oblačimo istu garderobu, jedemo istu hranu svaki dan, mislimo iste misli, reagujemo, pričamo i radimo na isti način, gledamo iste voditelje i emisije na TV-u, sanjamo iste snove, itd. Da bismo izašli iz začaranog kruga automatizma, pogledajmo svežim i nepristrasnim očima da bismo videli šta nam donosi više bola, patnje, konfuzije i konflikta – proces rasta ili degeneracija? Kada shvatimo istinu, šta možemo da uradimo a što će nam vratiti pravi smisao životu?

Vežbajmo jogu

Kao što smo rekli, na početku, da je nesvesno funkcionisanje poput automatskog pilota jedna od glavnih barijera rastu i promeni, kada je yoga u pitanju, ona prirodno leči tu pogubnu naviku. Yoga nas otvara i pomaže nam da postanemo svesni onoga što radimo a što ne bismo trebali da radimo, i šta ne radimo što bismo trebali da radimo. Isto tako, yoga će nam dati alatke i principe koji će nam pomoći da radimo ono što treba, i da ne radimo ono što ne treba. Tako sa yogom nema obmane ukoliko nam je namera iskrena i srce otvareno. Yoga ima više nego dovoljnu moć da nam pomogne da izađemo iz “udobne zone”, i uđemo u stanje sposobnosti da ostanemo usklađeni sa tokom promene. Treba samo da verujemo da mi to možemo, da smo voljni da preduzmemo konkretne korake na tom putu iz “mraka u svetlo”, i da budemo strpljivi i istrajni, sve dok to ne postignemo.

Iskoristimo prirodne cikluse promene

Kao što možemo da zapazimo, život se dešava u ciklusima. Dan i noć; rast i opadanje meseca; smena godišnjih doba; budno stanje i stanje spavanja i sanjanja; akutni simptomi bolesti ili prirodni proces pročišćenja i ozdravljenje, stanje trudnoće i stanje posle porođaja, itd. Pitanje je kako da iskoristimo ove prirodne cikluse promene? Pre svega, treba da zapazimo prelaze iz jednog stanja u drugo. U suprotnom, dok se mi setimo da se nešto desilo, proš’o voz. Uzmimo primer smene dana i noći. Šta se tačno dešava, pre nego što zađe ili izađe sunce? I ptice znaju da se tada spušta neverovatan mir i da je zemlja tada u ravnoteži. Otud, čak i ptice tihuju i koriste momenat da beskrajno uživaju u harmoniji. Jedino gradski čovek nije svestan toga, na žalost. Oni od nas koji, ipak, znaju za te trenutke, mogu to da iskoriste u svrhu mira i vraćanja u balans. Uzmimo drugi primer, dolazak proleća. Svi možemo da zapazimo da nam se tada budi nagon za izlaženjem napolje. To je izvrsna prilika da se pokrenemo i uradimo reorganizaciju životnog stila. Da uspostavimo nove navike i rutine  koje će nam pomoći da iskoristimo prednosti tog ciklusa. To je vreme prirodnog pročišćenja i vraćanja izgubljene snage tokom zime, kao i otvaranja prema novim izazovima. Zato, to treba iskoristiti, bez oklevanja.

Ako ne znamo odakle da krenemo, počnimo sa šetnjom

U današnje vreme, kada je skoro sve automatizovano, mnogi od nas su zaboravili da zadovoljavaju jedan od osnovnih nagona – nagon za aktivnošću. Kao rezultat toga, zaboravili smo da dišemo, osećamo i mislimo kako treba. Rad našeg organizma je znatno poremećen. U nemogućnosti da to vidimo, sve dok se ne razbolimo da ne možemo uopšte da funkcionišemo, mi ništa ne preduzimamo. A kada se razbolimo, prvo potražimo rešenje u medikamentima, i ne sanjajući da se rešenje nalazi u pokretanju psihofizičkih sistema na jedan prirodan način. Jedan od prostih načina kako da se pokrenemo i korigujemo svoje gledanje na stvari jeste svesno šetanje. Da je to dobro, zna i svaki lekar. Mada, znati i raditi su dve potpuno  različite stvari.

Da bi šetnja stvarno delovala, prvo moramo da budemo svesni šta se stvarno dešava kod šetamo. U suprotnom, nema ništa od lekovitosti šetnje. Umesto toga, stvar će se svesti na pokušaj da stignemo sa jednog mesta na drugo. Da se to ne bi desilo, napravimo od šetnje svesnu akciju, kao što to radimo u yogi i tai chi-u, na primer. Odredimo zatim unapred maršutu koju nameravamo da pređemo. To može da bude put od posla do kuće, na primer. Na taj način ćemo se najlakše ustaliti u praksi jer da bi šetnja zaista delovala, da bi značajnije uticala na  promenu, potrebno je da je ponavljamo redovno  duže vreme.

I na kraju, kada smo već krenuli, pronađimo svoj sopstveni ritam šetanja, i zaboravimo na požurivanje da stignemo na vreme, tamo kud smo se zaputili. Najvažnije je da ne gubimo spontanu sinhronizaciju pokreta i disanja, i da smo potpuno prisutni u onome što se dešava u sadašnjem trenutku. Ako to imamo, vrlo brzo ćemo početi da zapažamo mnogo interesantnih stvari. Primetićemo kako naše disanje počinje da teče zajedno sa pokretom. Kao rezultat, osetićemo navalu sveže energije i otpuštanje napetosti iz mišića. Sa druge strane, naš mozak i um bivaju osveženi novim mislima, uvidima i idejama. Još ako se šetnja odvija u prirodi, iskustvo će biti fantastično.

Ne treba nam mnogo iskustva, pa da zaključimo: šetnja je idalna fizička aktivnost. Jer, mi smo rođeni da hodamo, a ne da koristimo priliku da samo sedimo, ležimo ili gledamo TV. Oni malobrojni, od nas, koji vide život kao božiji dar i priliku da budu krativni i korisni, nemaju mnogo vremena i energije za traćenje. Šta još da kažem, a što bi uticalo da se pokrenemo i uradimo nešto plemenito za svoju dušu?

Ok. Naš sopstveni razvoj je najvažnija stvar na svetu, jer od toga će svi imati koristi, a ne samo mi sami!