46 DAN
Kako sam napisala prošle godine u nazivu, idem ovaj put do kraja, sada je to stvarno tako. Sutra se mjerim i narednih 7 dana necu, ubija me minus, pa plus, pa stoji pa minus, pa plus... Nekako nisam zadovoljna kako padaju kg u drugom mjesecu.. a tek sam na početku sa minus 10 kg i imam još 30 da skinem.. Ali najbitnije je od svega kako mi lagano ide, imam minimalne krize za koje sam našla lijek, blokiram misli.. Ovako se super osjećam, stari donji veš ne mogu da nosim, sve mi je veliko i baš pada, jer zbog carskog reza, sam nosila dublji veš preko stomaka, a on je što bi moj muž rekao falekno hahah..
Ja sam loše onako, pod pritiskom nekim, prije sam to riješavala hranom, sada moram da se nosim sa tim.. Nemam vremena za sebe koliko bi htjela, stalno neko nesto trazi od mene kada želim odmor... Usamljena sam, bez ikoga da mu ispričam ovo što pišem vama...
Toliko toga me stresira, muzev posao, kcerka krece u predskolsko moramo vaditi ljekarsko, uraditi neke pripreme za upis, majka koja mene opterecuje svim, slabo vidi, penzija koja kasni, ovo, ono..Niko me ne pita kako sam! Imam osjećaj da me niko ne poznaje ustvari, da niko mi nece pokloniti za rodjendan ono što bih ja kupila sebi.. Inače rodjendan mi je 23.02. punim 26 godina..
Nije stvar u poklonu vec u onome što me ne poznaju i ne trude se
Stres i nervoza ova u stomaku, me toliko brine jer znam da je okidac svih bolesti..
Primjetim da sam odsutna, meni pričaju ja ne čujem, ne pamtim...
Sebi sam na zadnjem mjestu, kada se stavim na prvo, osjećam grižnju savjest, osjecam nezadovoljstvo drugih..
Ljuta sam i nemam snage da ikome ovo objašnjavam.
Izgubila sam svog oca.
Kraj.